Da bi se promovisala i štitila ideja o tansparentnom, slobodnom i odgovornom pravosuđu, potrebno je da društvo ima precizno uređene odnose između tužilaštva, suda, advokata i medija, te uređenje ovih odnosa bi trebalo da bude u skladu sa Kodeksom za štampu i online medije.

Ovaj Kodeks je izveden iz postojećih Evropskih standarda novinarske prakse i ima za cilj da postavi osnove sistema samouređivanja u štampi i online medijima, te pored ovog kodeksa zakoni i druga zakonom određena pravila u BIH čine okvir za rad štampanih i online medija u BIH. Članom 1 ovog Kodeksa se ukazuje na interes javnosti, a što je postupak ili informacija kojima je namjera pomoći javnosti u donošenju ličnog mišljenja i odluka o pitanjima i događajima uključujući i napore otkrivanja krivičnog djela ili prekršaja te spriječiti zavođenje javnosti nekom izjavom ili postupkom pojedinca ili organizacije.

Komunikacija između suda, tužilaštva, advokata i medija je različita zavisno od toga ko sa kim komunicira. Praksa iz prošlosti je svakako dobra komunikacija suda i tužilaštva, a loša između advokata i ove dvije institucije. Sud i tužilaštvo su na neki način privilegovani jer jedni drugima stavljaju na raspolaganje sve informacije koje su od značaja za postupak. Posebno su sud i tužilaštvo u povlaštenom položaju u odnosu na komuniciranje sa sredstvima informisanja, jer imaju osobe koje su određene za komunikaciju sa medijima i koje plasiraju medijima potrebne informacije. Međutim, odnos advokata i medija je na vrlo niskom stepenu, te advokati imaju poteškoće u pokušaju plasiranja informacija koje zaslužuje njihov klijent.

Nije rijetko u praksi da sredstva javnog informisanja objave vijest koja nije dovoljno ispitana i preuranjeni sud o krivici neke osobe, a ta vijest izazove veliko interesovanje javnosti, pa zbog pritiska javnosti bude podnesen izvještaj o počinjenom krivičnom djelu . Naime, u sredstvima javnog informisanja su objavljene informacije da je policija u Banjaluci pretukla stranog državljanina, pa je intervenisala ambasada strane države, što je prouzrokovalo aktivnost policije i tužilaštva. Nakon pregladanih video snimaka i medicinske dokumentacije utvrđeno je da je prijava stranog državljanina bila lažna, te nije sprovedena istraga. Međutim, mediji nisu više obavještavali o ovom događaju tako da je za javnost ostala prva informacija, odnosno da su policajci, imenom i prezimenom, pretukli stranog državljanina.

Praksa je da branilac, odnosno advokat, bude interesantan za medije samo ako je u žiži nekog konkretnog predmeta koji interesuje javnost, ali je to toliko zanemarljivo da se glas branioca uopšte ne čuje. Posebno nema komunikacije između advokata i medija u situaciji kada je branjenik oslobođen optužbe i kada bi trebao da dobije satisfakciju na način da javnost bude informisana o ishodu postupka, jer bi ta informacija demantovala njihove ranije navode.

Svrha komunikacije izmedju tužilaštva, suda, advokata i medija trebala bi biti takva da jedni drugima olakšaju rad , ali u praksi nije tako upravo zbog nedostataka u komunikaciji.

Autori članka: Advokat Goran Marić iz Banja Luke
i Luka Marić advokatski pripravnik