U sklopu projekta „Dostojanstven život za djecu sa invaliditetom i njihove porodice u Bosni i Hercegovini“ realizovano je istraživanje o potrebama djece sa invaliditetom i njihovih porodica na području 6 lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini, a to su Trebinje, Kozarska Dubica, Višegrad, Bihać, Cazin i Bužim.
Istraživanje je pokazalo da još uvijek postoji izuzetno visok stepen diskriminacije i stigmatizacije koje u svakodnevnom životu doživljavaju osobe sa invalidititom, a ove pojave najevidentnije su u oblasti zdravstva i obrazovanja, a potom i zapošljavanja. Hercegovini ima neku vrstu invaliditeta.
Procjene pokazuju da 6,5% djece u starosti od 2-9 godina u Bosni i Hercegovini ima neku vrstu invaliditeta. Svake godine taj procenat se za nijansu povećava. Kvalitet usluga u Bosni i Hercegovini generalno nije adekvatan za potrebe djece sa smetnjama u razvoju, posebno u oblasti zdravstva i obrazovanja. Uprkos ogromnoj pažnji posvećenoj pitanjima sa kojima se suočavaju djeca i osobe sa invaliditetom generalno, konkretni zaključci o svakodnevnom životu djece sa invaliditetom nisu brojni. U posljednjih 20 godina ukupan položaj djece sa invaliditetom u BiH bilježi određeni napredak, što je i dalje daleko ispod standarda propisanih međunarodnim pravnim okvirom.
Prepreke za život jednakih mogućnosti kod djece sa invaliditetom počinju sa procesom dijagnoze. Nedostatak adekvatnih zdravstvenih usluga i saosjećajnih zdravstvenih radnika, slijede neadekvatno inkluzivno obrazovanje ili ograničene i nerazvijene specijalne škole, te medicinski pristup djeci sa invaliditetom koji podržava postojeću društveno-medicinsku institucionalizaciju i isključenje. Uspjeh obrazovanja kada su u pitanju djeca sa invaliditetom u BiH trenutno počiva isključivo na spremnosti i interesu stručnog osoblja (nastavnici, logopedi, defektolozi, itd.) i roditelja djece.
Uprkos mnoštvu dobrih iskustava i dobre prakse, svaka priča koju su iznijela djeca sa invaliditetom, njihovi roditelji, osoblje iz oblasti obrazovanja, komšije i školski drugovi, sadrži barem jedan primjer prepreka sa kojima se djeca svakodnevno suočavaju u školi. A postoje i priče o djeci koja nemaju pristup obrazovanju.
Roditelji su svojoj djeci svakako prvi učitelji, međutim, kada nadležne institucije ne pružaju primjerene usluge, roditelji preuzimaju i uloge na koje zakon obavezuje lokalne vlasti. Roditelji i porodice djece sa invaliditetom rijetko imaju podršku nadležnih institucija, te zavise od nevladinih organizacija (NVO) i dobrotvornih organizacija.
Zdravstvena zaštita u BiH ne uključuje usluge dostupne osobama sa invaliditetom, a posebno djeci sa invaliditetom. Djeca sa invaliditetom, koja dobar dio svog djetinjstva provode na bolničkim tretmanima, iskusila su – zajedno sa svojim roditeljima – sve nedostatke sistema ranog upozorenja, ili stručnosti, ili dostupnosti stručnom osoblju u BiH, ili primjerenom prostoru i informacijama, adekvatnoj opremi, lijekovima i pomagalima koja odgovaraju njihovim potrebama.
Detaljni rezultati istraživanja biće predstavljeni prilikom realizacije 6 konsultacijskih sastanaka i služiće se kao baza za kreiranje programa podrške ovoj marginalizovanoj skupini u cilju poboljšanja njihovog položaja u društvu i kvaliteta svakodnevnog života.
